Je li veličina važna?

Koja životinja ima najveći mozak? Naizgled jednostavno pitanje. Ne, to nije i najveća životinja. Plavetni kit ima mozak mase 5 kilograma. 
 

Najveći mozak ima životinja prikladnog imena: ulješura glavata. Njen je mozak mase 7 kilograma. Ako uzmemo u obzir da je ulješurina masa preko 140 tona, onda je njen mozak zanemarive veličine.
 

Najveći mozak među kopnenim životinjama pripada slonu. Masa je slonovskog mozga nešto manja od 5 kilograma.

Među zvijerima (ako perajare ubrojimo u zvijeri) najveći je mozak morža, Odonobenus rosmarus čija je masa 1 100 grama.

Mozak je čovjeka nešto teži i masa mu je oko 1 300 grama. Dupin, koji se smatra kao najinteligentnija životinja nakon čovjeka ima mozak mase 2 000 grama.





Relativna veličina mozga je omjer mase mozga i ukupne veličine tijela. Kod čovjeka taj omjer iznosi 1:50, kod mačke 1:100, kod lava 1:550, a kod nilskog konja čak 1: 2 789.

Niti taj nam broj ne govori o inteligenciji životinje. Slonivi, poznati po inteligenciji imaju omjer mase mozga i ukupne mase 1:560, dok obični miš ima omjer 1:40, čak više od čovjeka (Way to go Douglas Adams!).

Relativno najveći mozak ima mala rovka s omjerom od čak 1:10!

Ipak je za inteligenciju bitna veličina kore velikog mozga. Kora mozga odgovorna je za pamćenje, govor i razmišljanje. Čovjek ima najveću koru velikog mozga među životinjama.

Znadete li da nojevi imaju oči veće ne od želuca, nego od mozga?

Noj (Struthio camelus) ima najveće oči među kopnenim kralješnjacima. Svako mu je oko promjera 50 milimetara. Mozak noja manji je od njegovog oka. Možda zbog toga, unatoč velikoj brzini od 70 kilometara na sat ne uspijevaju pobjeći grabežljivcima. Naime često trče u krug.

Nojevi ne zakapaju glavu u pijesak u opasnosti. Mit je vjerojatno nastao jer mužjaci kopaju rupe široke od 2 do 2 i pola metra i duboke oko pola metra u kojima naizmjence na jajima sjede oba roditelja. 

Nojevi okreću kljunom jaja kako bi se ravnomjerno grijala,a iz daljine izgleda kao drže glavu u rupi. Nojevi na opasnost reagiraju bijegom. Ne brane jaja već trče i privlače pažnju grabežljivaca na sebe i na taj ih način odvlače od jaja.

Koja je uloga padobranaca maslačka?

Maslačak pripada porodici glavočika jezičnjača. "Cvijet" maslačka zapravo je cvat - glavica, koja se sastoji od mnoštva pojedinačnih cvjetova (to nisu latice!).

Nakon oplodnje, žuti se dijelovi suše a razvija se roška (pojedinačni plod) i papus (preobražena čaška). Njihov skup sačinjava bijelu kuglu s nizom malih 'padobrana' . Papus se sastoji od niza finih, tankih dlačica koje su iznimno lagane i imaju veliku površinu. To je prilagodba na širenje sjemenaka pomoću vjetra (anemohorija). Pomoću vjetra sjemenke mogu preći desetke kilometara.

Biljka je kozmopolit. Cvate od ožujka do listopada.

Ni vrag nije tako crn kakvim ga prikazuju...

Tasmanski vrag  je endemska vrsta i simbol Tasmanije. Latinsko mu je ime Sarcophillus harrisii što u prijevodu znači Harisov ljubitelj mesa. 

Prvi ga je 1807. opisao prirodoslovac George Harris. Zaštićena je od 1941. godine, a od 2008. uvrštena je na listu ugroženih životinja nakon što je populacija desetkovana pojavom zaraznog tumora.

Crne je boje s nepravilnim bijelim mrljama po prsima i trupu. Oko 16% Tamsmanskih nemani nema bijele mrlje. Životinje su duge oko pola metra, od čega oko pola otpada na rep. U repu nemani skladište masti. Teški su oko 8 kilograma.

Prednje su im noge dulje od stražnjih, što nije uobičajeno za tobolčare. Imaju veliku glavu i snažan vrat, jake zube i jedan od najjačih ugriza među sisavcima s obzirom na veličinu tijela. Zubi i čeljust su nalik hijeninima, što je jedan od pokazatelja konvergentne evolucije.

Vragov je urlik prilično glasan i uznemirujući i to je otprilike sve što ga veže s popularnim Tazom iz ctrića  Looney Tunes. kada je unemiren ispušta smrad nalik tvorovom iz "mirisnih" žlijezda na bazi repa.

Lovi noću, oslanjajući se na sluh, a od osjetila još mu je dobro razvijen njuh. Na licu ima duge "brkove" kojima detektira plijen u mraku i prisutnost drugih vragova.

Ženka rađa i do 20 nerazvijenih mladunaca po okotu koji trebaju dovršiti razvoj u tobolcu što traje još 100 dana. Međutim, unatoč tako velikom broju potomaka, ženka ima samo 4 bradavice i zato je kompeticija među nemanima strašna od samog početka. Prava bratsko sestrinska ljubav...

Van Goghovo ludilo

Pelin, Arthemisia absinthium, ime je dobio po grčkoj božici Artemidi ( grč. Ἄρτεμις). Još su stari Egipćani koristili lišće pelina kao lijek. Pelin se koristi za pripremu raznih alkoholnih pića od kojih su najpoznatiji absinth i pelinkovac.

 

Slika 1.  Čaša absintha i boca vode (V. Van Gogh)

 

Pelin je trajnica iz porodice glavočika (Asteraceae). Visoka je od 50 do 100 cm. Stabljika je uspravna, razgranjena i prekrivena gustim, srebrnastosivim dlačicama zbog kojih je cijela biljka sivkaste boje. Listovi su trostruko perasti. Cvatovi ove biljke su polukuglasti i sitni, te se razvijaju na vrhu bogato razgranjene stabljike. Cijela biljka ima jak i karakterističan miris. Pelin možemo naći uz riječne obale, uz putove i ograde. Najviše mu odgovaraju suha staništa.

 

Slika 2. Arthemisia absinthium - pelin

 

Absinth je destilirano alkoholno piće s velikim postotkom alkohola (45 - 89%). Piće je aromatizirano anisom, cvjetovima i lišćem pelina te kormoračem. Absinth su konzumirali među ostalima Ernest Hemingway, Charles Baudelaire, Paul Verlaine, Arthur Rimbaud, Henri de Toulouse-Lautrec, Amedeo Modigliani, Vincent van Gogh i Oscar Wilde.

 

Slika 3. Vincent Van Gogh s čašom absintha (Henri Toulouse- Lautrec)

Najpoznatiji konzument absintha bio je Vincent van Gogh. Pod utjecajem absinthom izazvanog ludila odrezao je vlastito uho.

Absinth jer često prikazivan kao opasna psihoaktivna adiktivna droga. Danas je poznato da absinth ne uzrokuje halucinacije.

Tujon je antagonist inhibicijskog neurotransmitera gama amino maslačne kiseline (GABA). Može izazvati grčenja mišića u velikim koncentracijama, no nema dokaza da je halucinogen. Pretpostavlja se da su zabilježena halucinogena djelovanja absintha vjerojatnije uzrokovana otrovnim dodacima u jeftinijim verzijama pića u 19. stoljeću.

Slika 4. Aktivni sastojak absintha - tujon

Sedamdesetih su godina ponovno pokrenute priče o halucinogenom djelovanju tujona nakon što je znanstveno istraživanje pokazalo strukturnu sličnost tujona THC-u (tetra hidro kanabinolu), aktivnom sastojku kanabisa. Pretpostavilo se da se tujon veže na kanaboidne receptore. Teorija je opovrgnuta 1999.

Slika 5.  Strukturna formula tetrahidrokanabinola

Pokretačke sile evolucije. Dio prvi. Selekcija

Evolucija je promjena nasljednih svojstava u populacijama tijekom više generacija. Mehanizmi koji mogu utjecati na promjenu učestalosti različitih gena (alela) u populaciji su prirodna selekcija, spolna selekcija, mutacija, gensko skretanje (genska snaga) te migracije. Nazivamo ih i pokretačke sile evolucije.

Prirodna selekcija je pojava u kojoj svojstvo (odnosno gen za neko svojstvo) organizmu daje neku prednost za preživljavanje nad ostalim organizmima. Organizam s takvim svojstvom ima veće šanse za preživljavanje i vjerojatnije će ostaviti više potomaka od organizma s alternativnim svojstvom. Zbog toga će u sljedećim generacijama biti sve više organizama s poželjnim svojstvom.

Prirodna selekcija nam može objasniti na koji je način nastao dug vrat žirafa. Među jedinkama izvorne populacije žirafa postojale su varijacije u duljini vrata. Neke su žirafe imale nešto dulji vrat, neke kraći. Žirafe s duljim vratovima mogle su dosezati više grane od onih s kraćim te su bile bolje uhranjene. Te su žirafe bile zdravije, jače i ostavile su više potomaka. U idućoj je generaciji bilo više žirafa s duljim vratovima jer su se geni odgovorni za dulji vrat prenijeli u drugu generaciju. Tijekom mnogo uzastopnih generacija populacije žirafa imale su sve dulje i dulje vratove.

Prirodnu selekciju možemo proučiti i na primjeru industrijskog melanizma u Velikoj Britaniji. Leptir brezova grbica postoji u dvije varijante: svijetloj i tamnoj. Učestalost svijetlih leptira prije industrijske revolucije bila je puno veća jer su tamni leptiri bili uočljiviji na kori breze te su ih ptice pojele, dok su svijetli prošli nezapaženo i ostavili potomke. Industrijska je revolucija promijenila uvjete u okolišu. Zbog čađe iz industrijskih pogona, svijetli su leptiri postali uočljiviji, dok su tamni imali prednost. Ptice su bolje uočavale svijetle leptire na čađavoj podlozi. Učestalost svijetlih leptira se smanjila, a povećao se udio tamnih leptira u populaciji.

Poznati primjer prirodne selekcije je razvoj rezistencije na antibiotike kod mikroorganizama. U populaciji bakterija postoji velika varijabilnost u genetičkom materijalu najčešće nastala mutacijama. Kada su izložene antibiotiku većina bakterija brzo ugiba, no neke posjeduju mutacije koje ih čine otpornijima na djelovanje antibiotika. Te će bakterije preživjeti i proizvesti iduću generaciju bakterija. U idućoj će generaciji biti više bakterija otpornih na antibiotik.

Spolna selekcija je mehanizam u kojem neko svojstvo organizmu povećava vjerojatnost razmnožavanja, premda ne mora povećavati i sposobnost preživljavanja. Dobar primjer je velika repna lepeza mužjaka pauna. Ženke radije biraju mužjake s lijepim velikim repom za parenje. Veli rep paunu ne olakšava preživljavanje, dapače, može mu smetati pri bijegu, ali povećava vjerojatnost parenja i prenošenja gena na potomke.

Ima li zmija kosti?

Teško je za vjerovati da tako savitljiva životinja ima kosti! Čovjek ima 33 kralješka (neki su srasli) i 12 pari rebara. Koliko kralješaka i rebara ima zmija?

 Kostur se zmija sastoji od lubanje, kralješnice i rebara. Samo neke zmije imaju ostake kukovlja u kosturu (kržljonoške- Boidae). Zmije imaju dulju kralješnicu od ostalih skupina kralješnjaka. Broj kralješaka varira kod pojedinih vrsta i kreće se od 130 do čak 600 kod australskog pitona Morelia oenpelliensis!

 

 

Prva su dva kralješka spojena u atlas (nosač) koji veže lubanju na kralješnicu. Zatim slijedi dugi prekaudalni dio s 100 do 450 kralješaka, od kojih samo prva tri nemaju par rebara na sebi. Nakon prekaudalnih kralješaka slijedi 2- 10 lumbarnih i 10 do 200 kaudalnih kralješaka od kojih niti jedni nemaju rebra na sebi.

 

Gdje u tijelu nastaju krvne stanice?

Nastanak krvnih stanica naziva se hematopoeza. Nastajanje eritrocita naziva se eritropoeza. Hematopoeza započinje u embrionalnom razvitku u žumanjčanoj vrećici, a kasnije tu ulogu preuzimaju jetra, slezena i limfni čvorovi. Razvojem koštane srži ona preuzima stvaranje krvnih stanica za čitav organizam.

Koštana srž i leđna moždina nisu isto, premda slično zvuče.

Koštana srž ispunjava središte kosti. Dolazi u dva oblika: crvena koštana srž i žuta koštana srž. Crvena koštana srž je krvotvorno tkivo. U dugim se kostima crvena koštana srž s vremenom zamjenjuje žutom. Žuta služi kao rezerva masti, a u nekim slučajevima čak se može pretvoriti u crvenu i preuzeti ulogu hematopoeze.

Leđna je moždina pak dio živčanog sustava. Leđna ili kralješnička moždina zajedno s mozgom čini središnji živčani sustav.

U djece se hematopoeza odvija većinom u crvenoj koštanoj srži dugih kostiju, dok se kod odraslih krvne stanice stvaraju u plosnatim kostima poput kosti zdjelice, prsne kosti i kosti lubanje.