Mrki medvjedi žive na raznolikim
staništima od suhih azijskih stepa i arktičkih vriština pa sve do toplih
prašuma. Žive na svim nadmorskim visinama, a zabilježeni su na nadmorskim
visinama do 5000 metara. U Europi se njihov broj procjenjuje na 15.400 jedinki.
Premda mrki medvjed kao vrsta ne pripada ugroženim vrstama, neke male izolirane
populacije medvjeda su u opasnosti zbog
malog broja jedinki i čestog dodira s ljudima. S obzirom da su svejedi,
privlače ih područja gdje ima ljudi na kojima se može naći različite hrane te
ih zbog veličine i agresivnosti često ubijaju. U Hrvatskoj smeđi medvjed je
strogo zaštićena životinja temeljem Zakona o zaštiti prirode i Pravilnika o
strogo zaštićenim vrstama. Medvjed se nalazi i na Crvenom popisu ugroženih
životinja Hrvatske iz 2004. godine.
Medvjedi su vrlo prilagodljiva
vrsta koja može vanjskim izgledom reagirati na uvjete staništa na kojem žive. Na
Aljaski gdje ima puno lososa neki odrasli mužjaci mogu doseći i do 1000 kila. Mrki
pak medvjedi iz južnih dijelova Europe gotovo su deset puta manji, premda
pripadaju istoj vrsti.
U Hrvatskoj odrasle ženke imaju
prosječno 120 kilograma, a mužjaci 210 kg. Na prstima nogu imaju snažne pandže dugačke
oko 5- cm. Njima raskopavaju zemlju, trule panjeve, mravinjake, ubijaju i
kidaju plijen. Za razliku od mačaka medvjed ne uvlači svoje pandže. Medvjedi
imaju 42 zuba. Njihovi su zubi prilagođeni za drobljenje biljne hrane (žvačne
površine kutnjaka su ravnije nego u drugih zvijeri). Iako su po tjelesnoj građi
mesožderi, medvjedi oko 95% prehrambenih potreba zadovoljavaju biljnom hranom.
Udio životinjskih bjelančevina sastoji se uglavnom od beskralježnjaka i lešina
većih životinja. Zbog kratkog i jednostavnog probavnog trakta znatan dio
pojedene biljne hrane prođe kroz cijeli trakt slabo ili nikako probavljen. Zato
jede često i to velike količine hrane, a medvjedi izmetom pomažu širenju
biljnih vrsta prenoseći njihove sjemenke na velike udaljenosti. Prosječna
dnevna kretanja medvjeda kod nas su 1,6 km a maksimalna više od 10 kilometara.
U vrijeme parenja mužjaci se kreću u daleko većem prostoru. Procjenjuje se da
tijekom života medvjed u hrvatskim staništima koristi prostor od oko 250 kilometara
kvadratnih.
Medvjedi u prirodi mogu doživjeti
10 do 20 godina, a prosječna je dob naše populacije oko 5 godina.
Medvjedice u Europi imaju leglo
svake dvije godine, a prvo leglo imaju kada navrše 4 do 7 godina. Medvjedi se
pare između travnja i srpnja, no zametak se implantira tek u kasnu jesen. Jedna
ženka se može pariti u jednoj sezoni s više mužjaka, tako da je moguće da svi
mladunci iz jednog legla i ne budu od istog oca. Medvjedica koti najčešće
jednog do tri mladunca u siječnju ili veljači tijekom hibernacije. Medvjedići su
pri rođenju teški oko 350 grama, slijepi su i goli. Majka ih grije i hrani mlijekom
koje ima 22% masti i 12% bjelančevina. Mladunčad je s majkom prvu godinu života
i iduću zimu u brlogu. Mladunci se odvajaju od majke kada imaju oko 1,5 godine,
kada se majka ponovo pari. Danas sve više
mladunaca ostaje dulje s majkom nego prije 15 do 20 godina. U većini zemalja u
kojima je lov medvjeda dozvoljen, postoji zabrana lova roditelja s mladuncima,
tako da ženka koja nema mlade u Švedskoj ima četiri puta veću šansu da je lovci
ubiju, nego li ženku s mladuncima. Zbog toga je porastao broj ženki koje ostaju
s mladima godinu dana dulje. Od 2005. Do 2015. Broj ženki koje ostaju s mladima
dvije i pol godine porastao je sa sedam na čak 36%. Ženke koje ostaju duže s
mladima žive dulje, no imaju manje potomaka tijekom života.
LITERATURA:
- http://www.kuterevo-medvjedi.org/hr/index.php?option=com_content&view=article&id=47&Itemid=54&lang=hr
- http://sciencenordic.com/how-bears-adapt-hunting
- https://www.nature.com/articles/s41467-018-03506-3
- http://www.haop.hr/hr/tematska-podrucja/prirodne-vrijednosti-stanje-i-ocuvanje/bioraznolikost/velike-zvijeri/smedi
